Fajdetic Flying Tippler

Sve
što ste uvijek
htjeli znati
o golubovima
a niste imali
koga pitati

[Uvod] [Porijeklo] [Ponašanje] [Uzgoj] [Pasmine] [Bolesti] [Prehrana] [Nabava]

Zeljko Fajdetic i sin Mario dvije godine star!

Odlučili ste se, dakle, uzgajati golubove:

Vi ste samo jedan (ili jedna) od tisuća i tisuća stanovnika Zemlje fasciniranih ovim simpatičnim malim stvorenjima. Nijedna od ptica se nije toliko približila čovjeku, pojedini, naročito oni koji su othranjeni iz ruke, pokazuju privrženost koja se dade usporediti sa onom psa ili mačke. U broju pasmina i tipova psi su im i jedini takmaci, no bitno ih je lakše i jeftinije uzgajati, a uz to traže tek malo prostora i vremena. Pa ipak zaljubljenici u golubove znaju sate i sate sjediti promatrajući ih u golubinjaku ili dok lete nad krovovima. Natjecateljski letovi golubova bude strasti poput utrka konja ili hrtova: promatrači su sigurno prilično nervozni ali sasvim mirno (da ne bi ometali golubove koji pristižu) sjede u dvorištu i čekaju prvog koji će se vratiti…

Kako su nastali pitomi golubovi?

Golubovi su jedna od prvih pripitomljenih vrsta domaćih životinja, možda i baš prva pripitomljena vrsta. Svakako su prve domaće ptice. Romantično je zamišljati, kako prijateljstvo između goluba i čovjeka seže još u doba kad su naši preci živeći u pećinama dijelili svoj dom sa precima naših današnjih ljubimaca. No svakako je početak zemljoradnje u bakrenom dobu godina bio odlučujući faktor kod pripitomljavanja koje se desilo pred nekih 6 tisuća godina. Centar tog pripitomljavanja, kao i većine domaćih životinja, je u Aziji, i to je najvjerojatnije do pripitomljavanja došlo u jednom mjestu iz kojeg su se onda golubovi širili na sve strane svijeta. Pitomi golubovi se često spominju u Bibliji, spominje ih i Homer. U novije doba je naročito puno znanstveno proučavao golubove Charles Darwin, koji je na osnovu svojih (između ostaloga) golubarskih iskustava postavio teoriju evolucije i prirodne selekcije, koja je danas, kad dobro poznajemo nauku o naslijeđivanju (genetiku) pa čak i sami možemo mijenjati vrste i pravit frankenštajnske rajčice, definitivno potvrđena. Sam Darvin nije znao za Mednelove radove - "O porijeklu vrsta" je objavio 1859, sedam godina prije Mendelovog rada, i njegov rad o varijabilnorsti objavljen slijedeće 1867 godine pokazuje da je praktički tapkao u genetičkom mraku, ali je unatoč tom hendikepu pokusnim križanjem golubova uspio dokazati neke postavke iz svoje teorije uspjevši spretno mimoići njemu tada još nepoznate zakone naslijeđivanja.
Budući da dok su golub i golubica spareni možemo biti sigurni da su upravo oni roditelji mladunaca iz njihivog gnijezda jer ženkica neće snijeti jaje u tuđe gnijezdo, a nikad se ne pari s tuđim mužjacima, imamo osnovu na kojoj je čovjek uzgojio tolike razne pasmine golubova, jer je golubove eto moguće držati u velikim jatima što omogućuje jednostavnost prehrane i njege a gdje se ipak sa sigurnošću, za razliku od kokoški i patkarica, može odrediti porijeklo svake jedinke. Možda su zato što je dosta lako pratiti rodovnike golubova uzgajivači domaćih životinja mogli upravo na njima opaziti prve zakone genetike, kao kasnije Mendel na grašku, pa je moguća poslijedica znanja stečenog upravo na golubovima da prva ekonomski i povijesno značajna genetička inovacija, a to su plemenite pasmine konja, potiču upravo odande otkud i najveći broj pasmina golubova, a to je predio od Arabije do srednje Azije. (Također je iz tog kraja prvi, istina u manjem razmjeru, zabilježeni uspjeh praktične genetike, Jakobov uzgoj šarenih ovaca, o kome - pomalo nestručno, bar što se tiče genetike same - govori Sveto Pismo.) Pa i sam Homer (čije ime nema veze sa engleskim terminom za goluba listonošu) je davao atribut Maloj Aziji kao zemlji dobrih konja, a danas još imamo brojne pasmine letača u istočnoj Evropi koje potiču baš od tamo. Nažalost je sve do 19 stoljeća svak držao svoje saznanje o genetici za sebe ili ih je predavao samo svojim direktnim naslijednicima, tako da je krug upućenih bio mali. Tek je zadnjih stotinjak godina vidjelo bitan napredak - najvažnija otkrića su bila ona danas opće poznatog i priznatog Gregora Mendela, Čeha iz tadašnje Austro-Ugarske, koji je dugi niz godina bio zaboravljen, te Amerikanca Morgana koji je za svoj rad dobio Nobelovu nagradu 1933. godine. (Ne čini li se to malo simbolično - kakav je usud znanstvenika iz ovdašnjih krajeva u usporedbi s onim onog od preko bare?)

Gdje i kako žive golubovi?

U gradovima su najčešće golubovi prve ptice koje djeca upoznaju, katkad se i gnijezde u neposrednoj blizini ljudi, na balkonima, tavanima, gdje nisu uvijek ni poželjni, pogotovo ne kad se sjate u velikom broju. Obično se po gradu vide srednja do vrlo velika jata koja se zadržavaju na mjestima gdje su navikli da im se baca hrana. Uzgajivači pak drže golubove u posebnim objektima, golubinjacima, a žičanom mrežom ograđeni dio golubinjaka u kojem golubovi mogu letjeti bez opasnosti da ih odnese koja ptica grabljivica naziva se volijera (prema fracuskom volierre: doslovno prevedeno, prostorija za letenje, letionica). U pojedinim golubinjacima može boraviti od desetak parova pa i do više tisuća golubova. Unutar jata golubovi žive u parovima. Vjerni su i svom paru i svom jatu. Tako je na primjer teško naviknuti pojedine golubove listonoše na novi golubinjak (kod listonoša je posebno jak instinkt vjernosti) no cijelo jato se dade dosta lako preseliti u drugo pa i udaljeno stanište. Ipak, za razliku od jata vrana i čavki, koje su isto među pticama koje znaju za vjernost, u jatu golubova nema hijerarhije, nema alfi ili vođe jata. Istina ima jačih i slabijih, česte su borbe (golubovi su simboli mira ne zbog njihove naravi, već zato što je za njihov uzgoj, kao i uopće za uzgoj čistokrvnih životinja, potreban mir, a u ratu su prvi koji nastradaju) a vode se najviše za dobar položaj gnijezda, ne, kao što se obično misli, za ženke. Premda je vjernost golubova poslovična, dešavaju se katkad i izuzeci, nešto nalik na bračne svađe pa se takav "posvađeni" par može i zauvjek rastati. No to je dosta rijetka pojava (možda pola postotka) pa dok su golub i golubica u paru može se sa sigurnošu smatrati da su oni i roditelji mladunaca koji se izlegu iz njihivih jaja - ženkica neće nikad snijeti jaje kukavički u tuđe gnijezdo, a neće se niti gaziti sa mužjakom s kojim nije u paru.
Razmnožavanje golubova ide otprilike ovako: nakon što su se golub i golubica sparili, tj. odlučili da provedu život zajedno, počinju graditi gnijezdo, i to tako da mužjak odabire zgodna mjesta za gniježdenje, često se boreći za njih sa drugim mužjacima (u divljini bi to bile izbočine neke klisure, u golubinjaku to su specijalno složene mala drvene police) od kojih se ženka odluči za jedno, na kojem donese par slamčica ili grančica duljine oko 15cm i stane svijati gnijezdo. Kasnije će mužjak donositi grančice ženki koja od njih napravi dosta neuredno gnijezdo promjera oko dvadeset centimetara. Nakon toga, nekoliko dana se ljube (mužjak hrani ženku hranom iz svoje volje) i odmah zatim gaze (tako se naziva sam čin sparivanja), i to i po dvadesetak puta na dan. Vjerojatno su golubovi jedini među životinjama, uključujući i ptice, čiji je čin sparivanja zanimljivo gledati i nije ni smiješan ni dosadan; to im je zato donijelo drugi popularni epitet, "simboli ljubavi". Nakon nekoliko dana "ljubavnog zanosa" mužjak postaje nešto agresivniji, stalno hoda za golubicom i kljucajući je neprestano tjera ju na gnijezdo (kad se u vezi golubova govoti o tjeranju, misli se na ovakvo ponašanje mužjaka).

Golubovi distižu spolnu zrelost u dobi od 5-8 mjeseci, što ovisi o vrsti golubova. Nako sparivanja goluba sa golubicaom, golub odabire mjesto gdje će početi graditi gnijezdo zajedno sa golubicom. Za svako sjedenje na jajima golubica nese po 2 jaja. 9. i 11. dana nakon sparivanja golubica nese prvo jaje u gnijezdo, obično oko 16-17 sati. Istog dana se u njoj veže novo jaje, koje snese treći dan (oko 13-14 sati). Neposredno prije nešenja jaja ženka je uznemirena, spušta glavu i kljun ispod tijela i nemirno miče repom. Kad ženka snese drugo jaje, tek onda počinje sjediti naizmjenično sa mužjakom. prije toga ženka samo stoji ili lagano sjedi na prvom jaju, a mužjak čuva gnijezdo. Kad prođe razdoblje od 17-18 dana, mladi golubovi se vale u razmaku od 9-24 sata. Roditelji ih griju 10-12 dana nakon valjenja i hrane ih tzv. golubljim mlijekom, a kasnije omekšanim sjemenkama žitarica. Več 15. dana mladi su uvelike pokriveni perjem, a njihov kljun je nalik kljunu odraslog goluba. Sa 30 dana su sposobni napustiti gnijezdo, iako ih roditelji nastave hraniti još neko vrijeme. U 4. tjednu ih se može maknuti od roditelja, jer su sposobni sami uzimati hranu, nakon čega golub i golubica kreću sa novim jajima.
Golubica zatim snese po dva jajeta, u razmaku od 2 dana, prvo jaje snese u drugoj polovici dana između 15 i 18 sati a drugo kroz dva dana cca 40 do 44 sata poslije i na njima sjede naizmjenice ona i mužjak slijedećih 16-17 dana. Mužjak sjedi po danu, obično od 10h do 16h popodne, a ostatak dana i noću na gnijezdu je golubica. Ukoliko se jaja ne izvale 17 dan, neki parovi će uporno sjediti i do 21 dan, pa se dešavalo i da se izvale pilići patuljastih pasmina kokoški jaja kojih bi podmetali umjesto golubinjih; no neki drugi parovi znaju kadkad napustiti leženje i prije vremena. To je naslijedna osobina, i karakteristika je nekih pasmina - na primjer listonoše dulje sjede od ostalih pasmina, a neki ukrasni golubovi kao npr Komaromci često zanemaruju svoje roditeljske dužnosti.
Kad se golupčići izvale iz jajeta, dugački su oko 5cm i obrasli žutim paperjem. Glasaju se piskanjem sve dok ne prolete, (zato se mladi golubići zovu piskavci) koje podsjeća na cviljenje glodavaca. Čučavci su, dakle ne znaju hodati ni trčati a roditelji ih hrane posebnom kašom koja nastaje u njihovoj volji. Ova kaša nalikuje po svom izgledu i satavu na usireno mlijeko, i katkad se naziva "golubinje mlijeko" (dakle, ptičjega mlijeka ipak ima). Stoga je teško odgajati golubove iz inkubatora, jer je hranjenje mladunaca nespretan posao iako postoje razne formule za sastav te kaše. Ukoliko se želi odgojiti mladunče čiji roditelji zbog ovog ili onog razloga ne mogu sami, najjednostavnije je staviti jaje pod golubove dadilje, manje vrijedne primjerke pasmina koje dobro odgajaju mlade, čija se jaja prethodno bace (nema tržišta za suvišna golubinja jaja) a umjesto njih podmetne eto to plemenito jaje. Obično se pasmine koje teško odgajaju mlade (Komaromci, trapave pasmine gušana, orijentalni galebići) odgajaju upravo tako da se njihova jaja podmeću pod dadilje, obično listonoše. Eto tako se mogu lako prenositi čistokrvni golubovi preko mnogih granica i bez carine (osim ponegdje, tamo gdje se zabranjuje uvoz svih prehrambenih artikala), a tako i "veliki" uzgajivači često poklanjaju jaja kvalitetnih golubova mladim golubarima kojima tako omogučuju popravljane kvalitete njihovih jata. Ako se golubici oduzmu jaja, ona će snijeti slijedeća dva ranije, te se tako može dobiti veći broj potomaka kvalitetnih roditelja, ali je potreban oprez i najbolja njega i prehrana jer se tako golubica iscrpljuje.
Kad golupčići budu stari oko 10 dana, te im već počinje rasti pravo perje i otpadati žuto paperje, stavlja im se na nogu prsten. Prstenje golubari nabavljaju preko svojih klubova i saveza, i svaki ima jedinstveni broj i oznake tako da služi kao registracija. Golubovi rijetko dobivaju imena, obično ih se u rodovnim knjigama vodi pod brojem na prstenu a kad golubari raspravljaju o pojedinim primjercima zovu ih po boji "plavi", "crveni", "kovani" itd. Ako koji i dobije ime u uobičajenom smislu, tad je ono isto povezano sa bojom (takva su neka tradicionalna srednje-balkanska imena turskog porijekla) ili ako se radi o golubu listonoši koji je uspio u nekoj važnoj trci, dobiva ime vezano uz taj uspjeh (npr. 105 je letio brzinom od 105 km/h, Stier (= vol [na njemačkom]) je imao čast da se za proslavu njegovog uspjeha ispeče vol, itd). Pa i tada se goluba ne zove tim riječima, već fućkanjem. Izuzetak su prevrtači Duneki, koji prolaze takav trening u kojem golub mora uzletjeti na izgovor svoga imena (ipak, usput ga se dotakne štapićem...) Ni rodovne knjige nažalost ne vode svi golubari, uobičajene su samo za listonoše, tako da dok iskusni uzgajivač s dobrim okom može donekle ocijeniti vrijednost jedinke prema vanjskom izgledu (fenotipu), neiskusni početnik nema izbora nego nabaviti "mačka u vreći"
Sa oko dva tjedna ih roditelji više ne hrane golubinjim mlijekom, već istom hranom koja je i za odrasle (obično smjesom raznih sjemenki) koju prethodno razmekšaju u svojoj volji. U ovoj dobi ih se već može hraniti iz ruke, i neki uzgajivači upravo to rade ne bi li odgojili što pitomije mladunce a ujedno podstrekli roditelje da što prije snesu nova jaja. Kako je količina hrane koju mladi pojedu dosta veća od potreba odraslog goluba, jer su među pticama koje najbrže rastu, piskavci mogu prilično onečistiti gnijezdo - na prirodnom staništu, na klisuri, sve to pada normalno dole, ali u golubinjaku je potrebno oko gnijezda redovito čistiti, čak više nego ostale dijelove golubinjaka. Najjednostavnije, lopaticom ("špahtlom"). Kad sa oko mjesec dana golupčići počnu letjeti, roditelji ih hrane još par dana tek toliko da ih navedu da napuste gnijezdo, a onda prestanu. Obično tada snesu nova jaja i tako nastavljaju ciklički kroz sezonu rasplodivanja, koja traje od veljače do listopada uz mali prekid za velikih ljetnih vrućina. Golupčići međutim sa oko dva mjeseca ponovo počinju mijenjati perje koje im je dotad bilo tek privremeno mladenačko perje bez sjaja, ovaj put dobivaju sjajno perje odraslog goluba, sa svim metalnim preljevima po vratu (kod nekih pasmina i drugdje) i s konačnim tonom boje kakvu će zadržati čitavog života. Prestaju piskati i počinju gugutati - guču i mužjak i ženka, no mužjak ustrajnije i češće. To je ujedno najsigurniji način kako ih se u ovoj starosnoj dobi može razlikovati, no katkad griješe i iskusni golubari. Čak i kod parova nije sigurno da je "onaj gore" uvijek mužjak, jer neki parovi katkada znaju i zamijeniti mjesta. Inače je odrasli mužjek nešto robustnije građe, što se najviše očituje na glavi i kljunu, i nosne bradavice su izraženije, naročito kod listonoša i bradavičastih pasmina. ****** Potpuno odrasli bivaju i mužjak i ženka sa 5-6 mjeseci, kad obično imaju i prvo potomstvo.
Kad golubari žele spariti određenu golubicu sa određenim mužjakom, stave ih u kaveze blizu jedan do drugoga (može ih se staviti i u isti kavez, ali treba biti oprezan jer kod nekih jačih i agresivnijih pasmina golub može usmrtiti ženku; katkad se napravi kavez sa pokretnom pregradom, koja se može kasnije skinuti). Nakon tjedan dana se obično naviknu jedno na drugo te mogu biti zajedno u istom kavezu, i kad se primijeti da se ljube i gaze može ih se pustiti među ostale da odaberu mjesto za svoje gnijezdo. Ipak, desi se katkad koja golubica nikako neće nekog mužjaka - onda ne preostaje ništa nego pokušati neku drugu kombinaciju. Kad se želi promijeniti partnere, ako recimo određeni par nije dao tako dobro potomstvo kao što se očekivalo ili je nabavljen novi, bolji partner, isti postupak se ponavlja nanovo.
Dešava se katkad da se upare dvije golubice, naročito onda kad u jatu ima više ženki nego mužjaka (neki drže takvu "postavu" namjerno, da bi izbjegli ma i slučajan višak mužjaka, jer se muški golubovi samci često tuku i ometaju parove na gnijezdima). Kad se to desi jaja su neplodna, a uzgajivač se može dosjetiti jadu čim zateče više od dva jajeta u gnijezdu.
Životni vijek goluba je dosta dug u usporedbi sa ostalim domaćim pticama, i do preko dvadeset godina. Zabilježeno je i da je golub star čak 23 godine bio otac. To je ipak izuzetak, žive obično ipak znatno kraće, 10 do 15 godina. Također često stradaju od predatora, ptica grabljivica (najčešće sokolova i jastrebova) ali i dosta od štakora i drugih grabežljivih sisavaca.

Gdje i kako držati golubove?

Za manje jato od par desetaka jedinki često je moguće preurediti neki već postojeći objekt ili neki njegov dio. Obično se u golubinjak pretvori dio tavana ili najgornji dijelovi štale. Najbolje odgovaraju oni položaji koji su visoko i što dalje od doticaja sa štakorima, koji su najopasniji grabežljivci kad se radi o golubovima. Bilo da se radi o preuređenom ili specijalno građenom objektu, ne smije biti ni pravelike površine ni previsok, jer to dovodi do plašljivosti golubova. Najbolja veličina je 5-10 kvadratnih metara a visina koliko se rukom može doseći. U takvom prostoru se svakog goluba može lako uhvatiti rukama, te se oni na to naviknu i ne bježe jer se ni ne boje. I veliki golubinjaci se grade u stvari kao niz jedan do drugog ovakvih manjih. Uz golubinjak je dobro da imaju izletni prostor u volijeru, čak i kad im je dozvoljen slobodan let, kako bi ih se po potrebi ipak moglo privremeno prizemljiti, a tako se mladunci koji tek prvi put izlijeću priučavaju na svoju novu okolinu. Novonabavljene golubove se drži oko tjedan dana u volijeri dok se ne priviknu na jato; zatim se pusti, ako se radi o paru, prvo mužjak a kad se on nakon nekoliko dana snađe u okolici pušta se i ženka. Ukoliko je nabavljen samo jedan primjerak, pušta se na slobodu kad se spari. (Naravno ako se radi o listonošama, pušta ga se na slobodu samo kad je ostavio željeni broj potomaka. Ako ostane, ne želite ga, a ni njegove potomke...) Za gnijezda se u natkrivenom dijelu slože police sa pretincima prema veličini pasmine, a za mladunce i nesparene golubove osigura se dovoljno manjih daščica pribijenih uza zid na kojima mogu noćivati. Golubovi su ptice kamenitih hridina i ne spavaju na granama, već eto na policama, a drvena letva može vrlo dobro zamijeniti kamen.
Ako se namjerava držati samo jedan par a odgoj mladunaca nije od važnosti, može se negdje uza zid kuće ovjesiti kutija otprilike 15x20x30cm sa otvorom-ulazom i letvicom (leto) na jednoj strani, koja će im biti gnijezdo. Ako se na vašem balkonu ili terasi naselio par divljih golubova, možete im napraviti ovakvu kutiju koju ćete moći povremeno kontrolirati (pokušajte ih ipak ne previše uznemiravati da se ne bi odselili), tako da ćete im moći oduzimati oplođena jaja i podmetati stara. (Golubovi neće primijetiti da su jaja stara i sjedit će na njima 17 dana; ako im se jaja bace, golubica će odmah snijeti nova jaja; umjetna drvena jaja, za razliku od kokoški, mogu prepoznati i ne prihvatiti kao svoja.) Alternativno, možete od nekog golubara dobiti jaja plemenitih pasmina - imat ćete za tili čas čistokrvne golupčiće, naravno ukoliko su divlji roditelji zdravi, jer veliki je postotak raznoraznih bolesti među golubovima a one pak najčešće pogađaju mladunce.
Želite li pak imati svega nekoliko ali zato dobro vidljivih ukrasnih primjeraka u svom dvorištu, vrlo dekorativno djeluju golubinjaci koji se sastoje od nekoliko gnijezdišta na stupu. Ovdje je dosta teško pratiti gniježđenja bilo da se radi o kontroli jaja bilo o stavljanju prstenova na mladunce, ali ako podmladak nije na prvom mjestu i ako nema u blizini ptica grabljivica onda je ovo vrlo zgodan način držanja, a usto iziskuje sasvim malo prostora. Istina, nećete takav golubinjak moći sami sklepati od dasaka i pocinčane žice, potrebno je profesionalno stolarsko umijeće a to znači i da prilično košta. Ali je lijepo.
Golubove se prenosi u drvenim ili žičanim košarama, pojedinačno u malim, a ako u velikom broju (kao prilikom takmičenja i treninga golubova listonoša) onda u većim, koje se naslažu na kamion ili željeznički vagon. Obično se tom prilikom mehanizam uredi da se sve košare otvore istovremeno, tako da su svi ravnopravni u startu. Svakog pak goluba posebno uhvatite lijevom rukom odozdo, tako da mu je glava u smjeru vašeg lijevog prsta, a palcem ga obuhvetite oko krila tako da udobno sjedi i ne lamaće. Jačim golubovima poput listonoša treba kažiprstom i srednjakom pridržati noge. U ovom položaju ga možete desnom rukom prepipati da ocijenite konstituciju, raširiti krila i pregledati letno perje i pročitati broj na prstenu. (U nekim stranim krajevima, kao u Africi, golubove pregledavaju pridržavajući im lijevom rukom krila, i oni se na to naviknu i ne smeta im. Zanimljivo je i da ih tamo ne prstenuju, već im radi identifikacije bojadišu perje.)

Kakvog goluba nabaviti?

Pa jasno, prema namjeni za koju ih želimo uzgajati - za jelo (obično se prvo spominje ali nije i najvažnije), za takmičenja i oklade, za promatranje u letu, ili za ukras i promatranje u volijeri. Evo kakva je podjela pasmina:

Pasmine oblika: Rimski, Cestar, Luks, te listonoše: takmičarski, razni arapski, Njemački izložbeni (Schautaube) i drugi. Uglavnom velike do srednje velike ptice (ovdje spadaju i najveće pasnine), nekima je karakteristika dobar let i sposobnost orijentacije, dok je drugima osobina veličina i stas i jedva da mogu uzletjeti a namjena im je u kulinarstvu; no mnoge od ovih pasmina se ne takmiče ni ne jedu već se uzgajeju samo za ukras i izložbe.
U ovoj grupi imamo bradavičaste golubove, koji su se kako mnogi smatraju razvili u svom vlastitom smjeru od davnih predaka današnjih listonoša. To su: Karijer, Bagdete (nuernberški itd.) te Indijski (u nakim zemljama ga zovu Berberski).
Golubovi koji nalikuju na kokoši. Uglavnom masivne pasmine namijenjene kulinarstvu, domovina im je Evropa ili SAD. brzo rastu i otporni su i odlično odgajaju mlade, ali slabo lete. Mnogi međutim uzgajaju i ove pasmine isključivo za ukras i izložbe, tako da im lonac nije uvijek jedina sudbina. (No i tako i tako se jedu uvijek samo mladi golubovi koji još nisu proletjeli). Neke pasmine na dvorištu izgledaju kao kokice, a neke su i veće od mnogih pauljastih pasmina peradi. Tipičan je Malteški golub, a najrasprostranjeniji iz ove grupe je King.
Gušani: Engleski veliki i mali, Brnski, Obrnutokrilni. Atraktivni su, među najbrojnijim ukrasnim golubovima na svakoj izložbi, iako ih je dosta teško odgajati (nespretni su u odgoju mladih, stoga za većinu pasmina treba imati dadilje, te nadalje traže dodatne vitamine B, naročito D, za pravilan razvoj kosti). Dosta pasmina omaju operjale noge (gaće). Imaju i poseban način leta, bučno udaraju krilima, ali nisu naročito vješti u orijentaciji. Uzgojeni u Evropi
Pasmine boje: Dalmatinska zimovka, Ledenjak, Čvorak. Iako je lijepa boja značajna i za mnoge pasmine iz drugih grupa, ovima je to glavna osobina i njihove boje šarenilom obično značajno odskaču između drugih golubova. Mladi se odgajaju lako, ali je potrebno dobro oko i veliko iskustvo da bi se izabralo najbolje primjerke za rasplod.
Bubnjari (buharski, njemački) i Smijavci (arapski). Sam naziv kaže kako su to golubovi koji se specifično glasaju. Bubnjari su krupni golubovi sa ćubama (često dvostrukim), gaćama i obilnim perjem, dok su smijavci sitni golupčići pomalo nalik na grlice, najčešće bijeli.
Pasmine perja: Tri podgrupe - Šubaraši (perikeri) i kapucini, zatim nekoliko tipova paunaša, na kraju kovrdžavci. Dosta raznolike a vrlo dekorativne pasmine, neke su pogodne za početnike (npr. paunaš) ali neke je nešto teže uzgajeti (šubaraš).
Galebići - male do srednje pasmine dopadljivog izgleda, malih kljunova i dobrih letačkih sposobnosti, iako, budući da slove kao neke od najskupljih pasmina, rijetko imaju sreću letjeti izvan volijere. I ovdje neke pasmine trebaju dadilje.
Prevrtači i visokoletači: Zagrebački, Sisački, Brodski, Komaromski, Orjentalni, Perzijski, Dunek. Prilikom leta izvode akrobacije, često cijelo jato odjednom. Prema načinu prevrtanja u Nijemci ih nazivaju Pulcler ili Roller, a Englezi Tumbler ili (isto) Roller. Mi imamo nazive "prevrtač" i "okretač" ali nije točno definirano koji način leta koja od tih riječi označava. Uobičajeno je reći "prevrtač" općenito ili upotrijebiti njemački termin - tako se za Zagrebačkog (koji je mali živahan golub i često prelijeće male razdaljine npr. s krova na krov) kaže da je "pulcler" a Orijentalni (koji obično leti po sat-dva u manjim jatim od šest-sedam jedinki) je "roler". Ta sposobnost akrobatskog leta nije, kao što čak i neki golubari misle, nekakva bolest ili oblik epilepsije ili slično, već eto oni to vole raditi. Akrobacije u zraku uostalom izvode i druge vrste, npr Zlatovrana se na engleskom zove Roller upravo zbog takvog ponašanja. - Mnoge od ovih pasmina imaju kratke kljunove, tako neki trebaju dadilje. Često imaju na glavama ruže i ćube, operjale noge ili druge ukrase, pa se zato neke pasmine odgajaju isključivo kao ukrasni, u volijerama, ne lete i među tima često ima primjeraka koji uopće ne "vrte". Kod visokoletača (Tippler, Pertl, Srpski, Gdanjski, Bečki visokoletač, Segedinski visokoletač, Nikolajevski visokoletač, Perzijski visokoletač) je karakteristika dug i visok let, u velikim jatima ili grupicama 3-5, kod nekih se pasmina inzistira na dužini (trajanju) a kod nekih na visini leta.
Udvarači - svega tri pasmine, ali izrazito karakterističnog ponašanja: mužjak spektakularno udvara golubici, uz kratke uzlete i lepet krilima. I ova grupa je stvorena u Evropi (većina ostalih su ultimatno porijeklom iz centralne ili istočne Azije, ili indijskog Podkontinenta).

Ovu podjelu ne smijemo shvatiti previše kruto, jer se pasmine razvijaju i mijenjaju, i potomci pasmina jedne grupe mogu "uletjeti" u drugu grupu. Tako na primjer džinovski listonoša koji jedva da može uzletjeti i Cestar (Strasser) koji je nekad bio što bi danas rekli "gradski", po svemu, i po namjeni i po obliku, više liče na kokošolikog Kinga ili nego li na takmičarskog listonošu odnosno "divljaka". Neke pasmine su preskakale grupe, tako je Lahora (zovu ih "indijski Lahora" iako je grad Lahora danas u Pakistanu) u svojoj domovini visokoletač, iste boje ali nešto drugačije građe nego ovi koji se uzgajaju u Evropi.

Bolesti golubova

Ovdje neće biti previše govora o bolestima, jer je to specijalizirana i na mnogim drugim mjestima dobro obrađena tema, ali treba ipak nešto malo reći i o tome. Radi se uglavnom o tri grupe bolesti:

Zarazne bolesti specifično golubova, dakle bolesti od kojih obolijevaju golubovi i samo golubovi; pogađaju najviše listonoše jer su oni na prevozu za takmičarske letove izloženi doticaju sa mnogim drugim listonošama iz drugih golubinjaka. Zarazne bolesti se na ovaj način često šire brzinom požara. Donekle su u opasnosti i golubovi na izložbama, no nešto će se rjeđe pojaviti bolesni golub na izložbi jer i najsitnije perce koje nije na svom mjestu znači ocjenu niže, i takvog će sumnjivog goluba vlasnik rađe ostaviti doma.
Zoonoze i bolesti peradi; ovim su bolestima, od kojih su neke opasne i za ljude, prvenstveno izloženi gradski ("divlji") golubovi, koji dolaze u doticaj sa svim i svačim, nezdravom hranom, štakorima itd. "Dobri" ljudi koji im bacaju velike količine hrane čine im zapravo medvjeđu uslugu, jer se ta ostavljena hrana kvari, na nju dolaze noću i štakori (često se i gradske golubove naziva upravo "leteći štakori"), te je tako moguće da se golubovi zaraze raznim leptospirozama i sl. Ti "dobri" ljudi bi trebali znati da "jadni" golubovi u proljeće, ljeto i jesen imaju u okolici grada obilje prirodne hrane u obliku raznih trava, sjemenki, pužića, i sve je to hrana koju rado kljucaju i oni domaći ako im je moguć takav izlazak. Listonoše rado odlete po par kilometara na pašu (tako se kaže za takvu prehranu), naročito rado posjećuju vodene površine i jedu pužiće, ali ako im se to dozvoli treba poduzeti mjere protiv metilja kojih su puževi prijenosnici. Ukoliko vam je tako žao "jadnih bespomoćnih" ptičica koje mislite ne mogu preletjeti koji kilometar do najbliže livade, spremite im nešto sjemenki ali samo za zimu jer u to vrijeme najveća potreba, a najmanja mogućnost za nalaženje hrane. Hranite li ih obilno u proljeće, samo ćete podsticati gniježdenje i veći broj mladunaca, koji će opet slijedeće zime stradati jer hrane eto tada neće više biti dovoljno za sve.
Naslijedne mane - budući da su neke od pasmina malobrojne ili možda neki golubari namjerno pretjeruju s uzgojem u srodstvu, ima slučajeva neotpornog podmlatka ili čak tjelesnih deformacija. Nabavljanjem rasplodnih primjeraka u inozemstvu ili možda i križanjem sa drugim pasminama može se ovaj problem popraviti, ali on iskrsnjava ponovo i ponovo. Iskusni uzgajivači prate svoje naslijedne linije i ako primjete povećanu smrtnost među piskavcima ili manje oplođenih jaja odmah ubacuju "novu krv" (nabavljaju novog goluba iste pasmine a izvan srodstva sa dotičnom populacijom).

Prehrana golubova